• logo
  • osnovna stranica
  • Odjel za sudsku dokumentaciju i edukaciju

    Idi na sadržaj
    BosanskiHrvatskiSrpskiСрпскиEnglish

    Muquishta protiv Bosne i Hercegovine

    01.04.2022.

    Evropski sud za ljudska prava je 31.8.2021. godine donio presudu u predmetu Muquishta protiv Bosne i Hercegovine br. aplikacije 27994/19, 31.8.2021. godine koji se tiče zahtjeva za ostvarenje lične invalidnine i naknade za njegu. Presudom je utvrđena povreda prava na pravično suđenje zbog arbitrarnosti odluka donesenih u upravnom postupku, te povreda prava na suđenje u razumnom roku zbog prekomjerne dužine upravnog postupka.

    U cilju sprječavanja budućih sličnih povreda Konvencije, Ured zastupnika Vijeća ministara Bosne i Hercegovine pred Evropskim sudom za ljudska prava je zatražio da VSTV BiH o ovoj presudi obavijesti sve sudove u Bosni i Hercegovini, naročito one u čijoj nadležnosti su upravni sporovi i da osigura da sudovi usklade svoju praksu sa izraženim stavovima Evropskog suda za ljudska prava.

    Stoga se u nastavku daju detaljnije informacije o presudi, dok su u prilogu nalaze relevantne odluke, uključujući prevod presude Evropskog suda za ljudska prava, presuda Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, te presude Kantonalnog suda u Sarajevu.

    Aplikantica se žalila da odluke kojima su nadležni organi uprave u Federaciji BiH odbili njen zahtjev za socijalnu pomoć predstavljaju kršenje prava na pravično suđenje iz član 6. st. 1 Konvencije i prava na imovinu iz člana 1. Protokola br. 1, te prava na zabranu diskriminacije iz člana 14. Konvencije i člana 1. Protokola br. 12. uz Konvenciju.

    U odnosu na žalbe aplikantice na pravično suđenje prema članu 6. st. 1. Konvencije, Sud je utvrdio da su nadležni organi uprave odbili zahtjev aplikantice za socijalnu zaštitu isključivo iz razloga što je izričito zatražila invalidninu i novčani dodatak za njegu i pomoć druge osobe – prava koja propisuje zakonodavstvo Federacije Bosne i Hercegovine za državljane Bosne i Hercegovine. Pri tome, Sud je konstatovao da su organi uprave i Kantonalni sud u Sarajevu u potpunosti zanemarili pravne propise prema kojima aplikantica ima pravo na druge, slične beneficije, stalnu novčanu pomoć i novčanu naknadu za pomoć i njegu od strane druge osobe (član 8. (a) i (b) Pravilnika o načinu ostvarivanja prava na socijalnu pomoć osoba kojima je priznata međunarodna zaštita u Bosni i Hercegovini iz 2009. godine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, 3/09 i 5/10) i član 7. (a) i (b) Pravilnika o načinu ostvarivanja prava na socijalnu pomoć osoba kojima je priznata međunarodna zaštita u Bosni i Hercegovini iz 2017. godine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, 43/17). Takođe, utvrđeno je da su postupajući organi uprave zanemarili svoju zakonsku obavezu da osiguraju da aplikantica bude upoznata sa svojim pravima, te da joj se daju prava koja joj pripradaju. Sud je stoga zaključio da organi uprave i Kantonalni sud u Sarajevu nisu aplikantici osigurali pravičan postupak, a Ustavni sud BiH nije to ispravio po njenoj apelaciji, što je dovelo do povrede prava aplikantice na pravično suđenje prema članu 6. st. 1. Konvencije.

    U odnosu na žalbe aplikantice na dužinu postupka koji je trajao pet godina i jedan mjesec, Sud je slijedom svoje dobro utvrđene prakse utvrdio da je dužina postupka bila prekomjerna i da nije ispunila zahtjev razumnog roka, što je dovelo do kršenja člana 6. st. 1. Konvencije.

    U odnosu na druge brojne žalbe aplikantice o kršenju prava i diskriminaciju po osnovu državljanstva, Sud je istakao kao nespornu činjenicu da izbjeglice u Bosni i Hercegovini imaju propisano pravo na beneficije za invaliditet pod istim uslovima kao i državljani Bosne i Hercegovine, te činjenicu da su socijalne naknade za izbjeglice uvijek bile utvrđene u višem iznosu od onih koje su utvrđene za državljane BiH. Sud je stoga smatrao da nije potrebno ispitivati da li je u ovom slučaju došlo i do kršenja prava iz člana 14. Konvencije, člana 1. Protokola br. 1 i člana 1. Protokola br. 12 uz Konvenciju.

    Shodno zahtjevima koje je aplikantica postavila prema članu 41. Konvencije, Sud je konstatovao da predmetna presuda prije svega omogućava aplikantici da zatraži ponovno razmatranje njenog slučaja, te je u tom smislu referisao na odredbe člana 264a Zakona o parničnom postupku Federacije BiH. Sud je na ime pravične naknade za pretrpljenu duševnu bol dosudio aplikantici iznos od 4.700 eura, pretvoreno u domaću valutu po kursu koji je važeći na dan isplate, uvećano za svaki iznos poreza koji se može zaračunati.

    Presudu u predmetu Muqishta protiv Bosne i Hercegovine je donio komitet od tri sudije, tako da je ista postala konačna danom objavljivanja u skladu sa članom 28. st. 2 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

    Prikazana vijest je na:
    Obavijest o preuzimanju sadržaja
    Napomena: U slučaju preuzimanja vijesti istu preuzeti u integralnom obliku uz navođenje izvora informacije.
    485 PREGLEDA
    Kopirano
    Povratak na vrh

    Muquishta protiv Bosne i Hercegovine

    01.04.2022.

    Evropski sud za ljudska prava je 31.8.2021. godine donio presudu u predmetu Muquishta protiv Bosne i Hercegovine br. aplikacije 27994/19, 31.8.2021. godine koji se tiče zahtjeva za ostvarenje lične invalidnine i naknade za njegu. Presudom je utvrđena povreda prava na pravično suđenje zbog arbitrarnosti odluka donesenih u upravnom postupku, te povreda prava na suđenje u razumnom roku zbog prekomjerne dužine upravnog postupka.

    U cilju sprječavanja budućih sličnih povreda Konvencije, Ured zastupnika Vijeća ministara Bosne i Hercegovine pred Evropskim sudom za ljudska prava je zatražio da VSTV BiH o ovoj presudi obavijesti sve sudove u Bosni i Hercegovini, naročito one u čijoj nadležnosti su upravni sporovi i da osigura da sudovi usklade svoju praksu sa izraženim stavovima Evropskog suda za ljudska prava.

    Stoga se u nastavku daju detaljnije informacije o presudi, dok su u prilogu nalaze relevantne odluke, uključujući prevod presude Evropskog suda za ljudska prava, presuda Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, te presude Kantonalnog suda u Sarajevu.

    Aplikantica se žalila da odluke kojima su nadležni organi uprave u Federaciji BiH odbili njen zahtjev za socijalnu pomoć predstavljaju kršenje prava na pravično suđenje iz član 6. st. 1 Konvencije i prava na imovinu iz člana 1. Protokola br. 1, te prava na zabranu diskriminacije iz člana 14. Konvencije i člana 1. Protokola br. 12. uz Konvenciju.

    U odnosu na žalbe aplikantice na pravično suđenje prema članu 6. st. 1. Konvencije, Sud je utvrdio da su nadležni organi uprave odbili zahtjev aplikantice za socijalnu zaštitu isključivo iz razloga što je izričito zatražila invalidninu i novčani dodatak za njegu i pomoć druge osobe – prava koja propisuje zakonodavstvo Federacije Bosne i Hercegovine za državljane Bosne i Hercegovine. Pri tome, Sud je konstatovao da su organi uprave i Kantonalni sud u Sarajevu u potpunosti zanemarili pravne propise prema kojima aplikantica ima pravo na druge, slične beneficije, stalnu novčanu pomoć i novčanu naknadu za pomoć i njegu od strane druge osobe (član 8. (a) i (b) Pravilnika o načinu ostvarivanja prava na socijalnu pomoć osoba kojima je priznata međunarodna zaštita u Bosni i Hercegovini iz 2009. godine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, 3/09 i 5/10) i član 7. (a) i (b) Pravilnika o načinu ostvarivanja prava na socijalnu pomoć osoba kojima je priznata međunarodna zaštita u Bosni i Hercegovini iz 2017. godine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, 43/17). Takođe, utvrđeno je da su postupajući organi uprave zanemarili svoju zakonsku obavezu da osiguraju da aplikantica bude upoznata sa svojim pravima, te da joj se daju prava koja joj pripradaju. Sud je stoga zaključio da organi uprave i Kantonalni sud u Sarajevu nisu aplikantici osigurali pravičan postupak, a Ustavni sud BiH nije to ispravio po njenoj apelaciji, što je dovelo do povrede prava aplikantice na pravično suđenje prema članu 6. st. 1. Konvencije.

    U odnosu na žalbe aplikantice na dužinu postupka koji je trajao pet godina i jedan mjesec, Sud je slijedom svoje dobro utvrđene prakse utvrdio da je dužina postupka bila prekomjerna i da nije ispunila zahtjev razumnog roka, što je dovelo do kršenja člana 6. st. 1. Konvencije.

    U odnosu na druge brojne žalbe aplikantice o kršenju prava i diskriminaciju po osnovu državljanstva, Sud je istakao kao nespornu činjenicu da izbjeglice u Bosni i Hercegovini imaju propisano pravo na beneficije za invaliditet pod istim uslovima kao i državljani Bosne i Hercegovine, te činjenicu da su socijalne naknade za izbjeglice uvijek bile utvrđene u višem iznosu od onih koje su utvrđene za državljane BiH. Sud je stoga smatrao da nije potrebno ispitivati da li je u ovom slučaju došlo i do kršenja prava iz člana 14. Konvencije, člana 1. Protokola br. 1 i člana 1. Protokola br. 12 uz Konvenciju.

    Shodno zahtjevima koje je aplikantica postavila prema članu 41. Konvencije, Sud je konstatovao da predmetna presuda prije svega omogućava aplikantici da zatraži ponovno razmatranje njenog slučaja, te je u tom smislu referisao na odredbe člana 264a Zakona o parničnom postupku Federacije BiH. Sud je na ime pravične naknade za pretrpljenu duševnu bol dosudio aplikantici iznos od 4.700 eura, pretvoreno u domaću valutu po kursu koji je važeći na dan isplate, uvećano za svaki iznos poreza koji se može zaračunati.

    Presudu u predmetu Muqishta protiv Bosne i Hercegovine je donio komitet od tri sudije, tako da je ista postala konačna danom objavljivanja u skladu sa članom 28. st. 2 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.