Bosna i Hercegovina
Federacija Bosne i Hercegovine
TUZLANSKI KANTON
KANTONALNI SUD U TUZLI
Broj: 127 0 Rs 079502 24 Rsž
Tuzla, 21.01.2025. godine
Kantonalni sud u Tuzli, u vijeću sastavljenom od sudija Šejle Kamberović Hadžiefendić kao predsjednika vijeća, Ilvane Delić i Vahide Halilović kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M.R., iz B., ..., koga zastupa punomoćnik Nusmir Mujagić, advokat iz Živinica, protiv tuženog Rudnici mrkog uglja „Banovići“ d.d. Banovići, ulica Armije BiH broj 52, koga zastupa punomoćnik I.A., uposlenik tuženog, radi poništenja Odluke o otkazu ugovora o radu i isplate potraživanja iz radnog odnosa, v.sp. 5.100,00 KM, odlučujući o žalbi tužitelja, izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda u Banovićima broj: 127 0 Rs 079502 23 Rs od 23.11.2023. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 21.01.2025. godine, donio je slijedeće
R J E Š E NJ E
Žalba se odbija i prvostepeno rješenje potvrđuje.
Sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka tužitelj se odbija.
O b r a z l o ž e nj e
Stavom prvim izreke, prvostepenog rješenja, odbačena je tužba kao nedopuštena.
Stavom drugim izreke, prvostepenog rješenja, odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 1.513,00 KM.
Protiv navedenog rješenja žali se tužitelj iz svih razloga predviđenih odredbom člana 208. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ broj 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15 – u daljem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijano rješenje ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovni postupak. Za sastav žalbe potražuje 450,00 KM.
Odgovor na žalbu nije podnesen.
Ispitujući prvostepeno rješenje u granicama razloga iznesenih u žalbi i razloga iz člana 221. u vezi sa članom 236. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“, broj 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15, u daljem tekstu: ZPP), cijeneći žalbene navode koji su od odlučnog značaja, (član 231. ZPP), ovaj sud je utvrdio da žalba nije osnovana iz sljedećih razloga:
Iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda i izvedenih dokaza slijedi:
- da je tužitelj radnik tuženog kojem je Odlukom tuženog broj: 23179/21 od 09.12.2021. godine otkazan ugovor o radu sa ponudom novog ugovora o radu broj 23180/21 od 09.12.2021. godine, a koji ugovor je potpisan od strane tužitelja,
- da je članom III u stavu II navedene odluke propisano da ako radnik ne prihvati ponuđeni ugovor u roku od 15 dana o dana dostave Odluke, prestaje mu radni odnos koji počinje teći od dana dostave Odluke,
- da je tužitelj dana 05.01.2023. godine podnio predmetnu tužbu, radi poništenja Odluke broj: 23179/21 od 09.12.2021. godine i Ugovora o radu 23180/21 od 09.12.2021. godine,
- da je na pripremnom ročištu, na upit suda, da li se prije podnošenja tužbe prethodno obraćao tuženom kao poslodavcu sa zahtjevom za zaštitu prava iz radnog odnosa, tužitelj je naveo da nije i da smatra da nije imao obavezu prethodnog obraćanja poslodavcu, a imajući u vidu Odluku Ustavnog suda FBiH kojom su obredbe člana 114. Zakona o radu proglašene neustavnim.
Suprotno navodima žalbe tužitelja, pravilno je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje primijenio materijalno pravo – relevantne odredbe Zakona o radu, kada je odlučio kao u izreci pobijanog rješenja.
Odredbom člana 114. stav 1. Zakona o radu („Sl. novine FBiH“, broj: 26/16, 89/18 i 44/22), propisano je da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od 30 dana od dana dostavljanja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo odnosno od dana saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarivanje tog prava, a stavom 2. istog člana propisano je da ako poslodavac u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva za zaštitu prava ili postizanja dogovora o mirnom rješavanju spora iz člana 116. stav 1. ovog Zakona, ne udovolji tom zahtjevu radnik može u daljem roku od 90 dana podnijeti tužbu pred nadležnim sudom, dok je stavom 3. propisano da zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz stava 1. ovog člana osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadu štete ili drugo novčano potraživanje iz radnog odnosa.
Dakle, navedenom odredbom Zakona o radu propisana je obaveza radnika da se u slučaju otkaza ugovora o radu mora prethodno obratiti poslodavcu da bi stekao pravo na sudsku zaštitu povrijeđenog prava, pa zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji nije prethodno poslodavcu podnio zahtjev za zaštitu povrijeđenog prava.
Iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda slijedi da se tužilac nakon dostavljanja odluke o otkazu ugovora o radu nije prethodno obratio poslodavcu za zaštitu povrijeđenog prava, iako je u odluci o otkazu ugovora o radu u pravnoj pouci poučen da je dužan u roku od 30 dana od dana dostavljanja odluke odnosno od dana saznanja za povredu prava zahtijevati od uprave društva ostvarivanje prava.
Stoga, kako tužilac prethodno nije tražio zaštitu povrijeđenog prava kod poslodavca, a koje prethodno obraćanje je uslov da bi stekao pravo na sudsku zaštitu, to je pravilno prvostepeni sud postupio kada je tužbu odbacio, jer je tužilac izgubio pravo da traži pred sudom zaštitu povrijeđenog prava zbog otkaza ugovora o radu sa ponudom novog ugovora o radu.
Neprihvatljivi su žalbeni navodi tužitelja da mu je uskraćeno pravo na pristup sudu koje uskraćenje da je suprotno presudama Ustavnog suda FBIH, zbog obaveze koju nije imao, jer da se povreda prava iz radnog odnosa dogodila 09.12.2021. godine kada tužitelj nije imao obavezu da se obraća poslodavcu sa zahtjevom za zaštitu prava jer da je dana 09.06.2022. godine stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu FBiH (Službene novine broj 44/22), a u vrijeme kada je učinjena povreda iz radnog odnosa tužitelj nije bio dužan da se obraća poslodavcu sa zahtjevom za zaštitu prava iz radnog odnosa iz razloga što mu je otkazan ugovor o radu, a koja povreda je u zakonu navedena kao izuzetak da se radnik nije dužan obratiti poslodavcu sa zahtjevom za zaštitu prava iz radnog odnosa temeljem člana 114. stav 1. i 3. Zakona o izmjenama i dopuna Zakona o radu FBiH (Službene novine FBiH broj 89/18) iz sljedećih razloga:
Zakon o radu ("Službene novine FBiH", broj 26/16) u članu 114. u stavu 1. propisuje kao što je naprijed citirano, a Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu ("Službene novine FBiH", broj 89/18) u članu 9. propisuje da se u članu 114. stav 1., riječ "može", zamjenjuje se riječima: "dužan je". U stavu 3. riječi: "osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadu štete ili drugo novčano potraživanje iz radnog odnosa", zamjenjuju se riječima: "osim u slučaju otkaza ugovora o radu u skladu sa ovim zakonom".
Ustavni sud Federacije je, odlučujući o zahtjevu za utvrđivanje ustavnosti Potpredsjednika FBiH, na sjednici održanoj dana 26.02.2020. godine, donio Presudu broj U-16/18, kojom je utvrdio da član 9. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu nije u skladu sa Ustavom FBiH, koja odluka je objavljena u "Službenim novinama FBiH", broj 23/20 od 03.04.2020. godine.
U skladu sa članom 40. stav 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine usvojeni ili predloženi zakon ili drugi propis organa federalne, kantonalne ili općinske vlasti za koji Ustavni sud Federacije utvrdi da nije u skladu sa Ustavom neće se primjenjivati od dana objavljivanja presude Ustavnog suda Federacije u "Službenim novinama Federacije BiH", odnosno predloženi zakon ili drugi propis neće stupiti na pravnu snagu.
Stav Ustavnog suda Federacije (Odluka Ustavnog suda FBiH broj U-48/19 od 21.04.2020. godine) je, da se u odnosu na započete, a nezavršene predmete pred redovnim sudom ima primijeniti relevantna odredba člana 114. Zakona o radu koji je objavljen u "Službenim novinama FBiH", broj 26/16. To se odnosi na predmete koji su započeti, a nedovršeni zaključno sa danom objave presude broj U- 16/18 od 26.02.2020. godine, a kojom je utvrđeno da član 9. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu, nije u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Kako se osporena odredba člana 9. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu po opštim pravilima ne primjenjuje od dana objave presude, to se do dana izvršenja presude odnosno usaglašavanja iste sa stavovima Ustavnog suda Federacije, pred redovnim sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine, postupci iz radnih odnosa trebaju provoditi i okončati po odredbama člana 114. Zakona o radu koji je donesen 2016. godine, sve do usaglašavanja spomenute odredbe od strane Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine sa stavom koji je iskazan u Presudi broj U-16/18 od 26.02.2020. godine.
Dakle, iz svega navedenog proizilazi da je pravilno prvostepeni sud postupio kada je odbacio tužbu tužitelja, jer je tužitelju povreda nastala 09.12.2021. godine, dakle nakon objave presude Ustavnog suda U-16/18 u Službenim novinama Federacije, a tužba podnesena 05.01.2023. godine, što je nakon dana 09.06.2022. godine kada je objavljen i stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu (Službene novine FBiH broj 44/22) čime je Zakon o radu usaglašen sa presudom Ustavnog suda FBiH, te se nikako, a kako to žalba pogrešno tvrdi, nije mogao primijeniti Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu ("Službene novine FBiH", broj 89/18).
Imajući u vidu sve navedeno, pravilno je prvostepeni sud, a suprotno navodima žalbe, primijenio odredbe parničnog postupka i u skladu sa članom 67. stav 1. ZPP odbacio tužbu tužitelja, pri čemu nije od značaja žalbeni prigovor da je sud mogao žalbu odbaciti još u fazi prethodnog ispitivanja tužbe bez upuštanja u raspravljanje, jer žalba zanemaruje regulativu sadržanu u odredbi člana 68. ZPP kojom je propisano da ako smatra da nema dovoljno činjenica za donošenje odluke o pitanju koje se postavilo u toku prethodnog ispitivanja tužbe, sud će o tom pitanju odluku donijeti naknadno, čim bude raspolagao sa dovoljno činjenica, iz koje slijedi da je prvostepeni sud imao zakonsku mogućnost da svoju odluku donese i nakon prethodnog ispitivanja tužbe odnosno održanog ročišta za glavnu raspravu.
Radi izloženog valjalo je žalbu odbiti i prvostepeno rješenje potvrditi primjenom odredbe člana 235. stav 2. ZPP.
Kako tužitelj nije uspio sa izjavljenim pravnim lijekom, ovaj sud je odbio njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka, primjenom odredbe člana 397. stav 1., u vezi sa članom 386. stav 1. ZPP.
PREDSJEDNIK VIJEĆA
Šejla Kamberović Hadžiefendić, s.r.